Tragični trenuci istine

Po završetku Prvoga svjetskog rata Svijet se nadao da će početi novo doba u kojem će, svjetskim ratom načet, univerzalni čovjek spoznati posljedice svojih zabluda i postati iskreniji prema sebi – da se neće predati zabludama, nego da će iskreno spoznati svoju prijetvornu nutrinu. O tome su mnogi književnici, osobito dramatičari, na vrijeme pisali. A iznimni među njima i upozoravali na transformaciju čovjekovih zabluda, na njegove nove maske starih zabluda. Među njima se isticao Eugene O’Neill, jedan od prvih koji je raskrinkao i razobličio američki san. Bez suosjećanja on „gubitnike prikazuje bez ikakve osude, a njihovo gubitništvo postavlja ne kao prokletstvo, nego kao pravo na izbor“, kako je svojedobno napisala teatrologinja Sanja Nikčević.

To nam predočava i O’Niellova drama Dugo putovanje u noć, koju je na pozornici zadarskog Hrvatskoga narodnog kazališta uspješno režirao Dražena Ferenčina, a premijerno je izvedena 8. prosinca. U sažetoj dramatizaciji Ane Prolić drama govori i o današnjem našem vremenu više nego što bismo možda htjeli. Raskrinkava svijet našega doba i maskama izobličena čovjeka, koji masku prihvaća kao kriterij i jamstvo uspjeha. Koji više nije posljedica samo američkog sna, nego svakog sna. Ne slučajno još 1932. O’Neill je u eseju Memorandum o maskama napisao: „Čovjekov vanjski život prolazi u samoći koju progone maske drugih, dok se njegov unutarnji život odvija u osamljenosti koju proganjaju maske vlastita bića.“

Od 1932. pa do danas malo se toga promijenilo kada je riječ o maskiranju „drame duše“, kako O’Neill piše, ali dosta se promijenilo kada je riječ o čovjekovu prihvaćanju krinke. Čovjek se više ne ustručava maskiranja. Samo to sve manje čini kako bi se „obračunao“ s „maskama vlastita bića“, a sve više kako bi „maske vlastita bića“ prilagodio, pa i poistovjetio, s maskama današnje civilizacije, koja se boji suočiti sa svime što je ne čini sretnom i zadovoljnom. Stoga i nije čudno da današnjeg čovjeka više vesele njegove površnosti nego što ga brinu uzroci tih površnosti. Zbog nemoći da sebe razumije danas gotovo da i nema čovjeka koji u sebi ne nosi dramu, koju izbjegava živjeti.

Nerazumijevanje je i problem drame Dugo putovanje u noć, po mnogima, remek-djela američke dramske književnosti 20. stoljeća, u koju je autor pretočio dramu vlastite obitelji. Na nerazumijevanju gradi odnose među likovima i zaplet drame. Nerazumijevanje je otponac dramske radnje. Otac James, majka Mary Cavan te sinovi James mlađi i Edmund nikako da se međusobno razumiju i shvate. Otac ne shvaća kako nitko ne razumije njegov alkoholizam, škrtost i strah od siromaštva, majka ne razumije zašto nitko ne shvaća njezino nerazumijevanje muža i njezino drogiranje, James mlađi ne razumije zašto nitko ne razumije njegovu rastrošnost, razbludnost i mržnju takvih roditelja, a najmlađi Edmund, koji boluje od tuberkuloze, u to doba teško izlječive bolesti, ne razumije kako nitko ne shvaća da mu se bliži kraj života.

Sudbonosnog dana i noći, kada se uz velike količine alkohola pokušava zataškati istina o dijagnozi oboljeloga Edmunda, zbog nemoći daljnjeg nošenja „maski vlastita bića“ svi počnu shvaćati jedni druge. Uspostavi se anamneza raspadnute obitelji. Dogodi se putovanje u prošlost vlastitih života, raskriju se uzroci nerazumijevanja. Svatko svakomu kaže u lice istinu o svakome, ali i o sebi, kaže što je volio i mrzio, što je skrivao i tajio. Padnu maske promašenoga života, ali i maske društvenih konvencija. Na kraju ne ostaje ništa do svijesti da se život razbio u krhotine, koje samo nesreća može sastaviti.

U drami „četvero ljudi koji ne mogu živjeti jedni s drugima, a ni jedni bez drugih“ dramaturginja Prolić prepoznala je probleme suvremenoga čovjeka, njegovu nemoć da „dramu duše“ podijeli s njemu bliskima. Slijedom tih dramaturških intervencija Ferenčina je zajedno sa scenografkinjom Ljerkom Hribar realizirao scenski prostor koji je na trenutke asocirao na nadrealnu, maglovitu atmosferu, ali i prostor pretrpan stvarima u kojem je još više potencirana nemoć obitelji Tyrone.

Inzistirao je na glumačkoj suigri i dijelovima drame koji su ne samo rekonstruirali dramski sadržaj nego ga i dogradili suvremenim nerazumijevanjem čovjekovih problema. Šteta što su na trenutke odnosi među likovima bili ritmički i dinamički neusklađeni. No bez obzira na to glumci su ponudili kompleksne dramske sadržaje.

Davor Jureško uvjerljivo je predočio lik oca, njegov alkoholizam i strah od suočenja s istinom. Jasna Ančić majku je odigrala s njom uobičajenim osjećajem za nijanse, dočaravši osobito strah od istine o Edmundovoj bolesti i ovisnost. Alen Liverić uvjerljivo je živio Jamesa mlađega, jednako njegov strah za brata i mržnju prema obitelji i životu. Ivan Vukelić umirućeg Edmunda glumački je realizirao kao osobu koja se bori sa sviješću da joj se približava smrt.

Kostime je kreirala Marija Šarić Ban, svjetlo Ivo Nižić i glazbu Nebojša Lakić.